Tata me od malena učio da su suze slabost, da je to grijeh, poraz, sramota. Odgojio me kao i braću i sve nam je pružio dok nas je mama ostavila i otišla drugom. 19 godina i ja sam plakala par put zbog nekih neizdrživih bolova, ni zbog čega drugog, nikakva tuga, prekidi, svađe, ništa drugo me nikad nije navelo na suze.
Mama se prije 2 godine pokušala vratiti tati ali samo zbog novca i mi to nismo dopustili. Neki dan je opet banula u kuću i htjela pričati s njim i pomiriti se i što već.. Razgovarala sam sa tatom i pričali smo tako o svemu i u jednom trenutku me gledao sa očima punim suza i pitao “zašto me tvoja mama ne voli, gdje grješim, zar sam loš čovjek, loš muž, loš otac?”
Prvi put da sam ja plakala zbog osjećaja, zbog slabosti i zbog toga što mu nisam mogla odgovoriti, ne mogu ni sama shvatiti kako neko može ne voljeti čovjeka poput njega.
Nema komentara:
Objavi komentar