Cijelu noć nisam spavala zbog onoga što mi se juče dogodilo, tačnije što se

Cijelu noć nisam spavala zbog onoga što mi se juče dogodilo, tačnije što se dogodilo mom bratu. On je 3 godine mlađ od mene, ima 19 godina i već dvije godine je prikovan za kolica, nakon saobraćajne nesreće ostao je 100%-tni invalid. Juče sam iskoristila ljep jeseni dan da ga izvedem iz kuće i otišli smo da gradskog parka.

Bilo nam je divno dok nismo naišli na grupicu momaka koji su počeli da nam dobacuju. Govorili su mi da zaslužujem boljeg momka, ZDRAVIJEG, SPOSOBNIJEG… i razne druge gluposti, ono mislili su da mi je momak, ali to je nebitno. Trudili smo se da ih ignorišemo i samo prošli pored njih, ali oni su tada ustali i krenuli za nama.Dvojica su mi tada prišla i otela mi kolica i počeli su da divljaju po parku, da brata okreću u krug, naginju na stranu…

bila sam nemoćna, počela sam da plačem da molim da prestanu, molila sam i prolaznike da mi pomognu, ali oni su se ponašali kao da je sve uredu, potpuno su cijelu situaciju ignorisali. Možda me je to razočaralo i više nego klinci koji su se iživljavali, vjerujte da je park bio pun, krcat i niko se nije ponudio da pomogne. Nakon nekih 10-ak minuta ostavili su nas na miru i otišli. Trebao je to biti lijep dan, ali ostati će trauma za ciejli život… još jedna u nizu, možda smo jednostavno, mislim moja porodica, od nekoga prokleti za cijeli život..